Uvod u izložbu slika „Ostani doma“ FULVIO JURIČIĆ

U vremenu izvrnutih vrijednosti, neregularnosti između pojavnog i života lucidnost je nužna, postaje duktus opstanka. Sposobnost sondiranja stvari i sadržaja koje su do sada oku bile nevidljive, a srcu neopipljive sada moraju biti „sada“. Nema odgode jer neizvjesnost, blizina smrti, slutnja kako se svijet mijenja velikom brzinom, kompenziraju distancu. Svi smo doma. Ostajemo doma u svojim sobama sa svojim simbolima i rasterima sjećanja. Zrenje svijesti se ubrzava, iskustvo reflektirajućeg nihilizma buja, u procesima nametnute introspekcije reduciramo sve, i želje i osjećaje i kretanje. Preostaju nam samo nagon opstanka i geste pokojeg zrnca humora ili ljutnje. Juričić tu skalu promjena novog doba jako dobro osjeća i opisuje u svom novom neoegzistencijalističkom ciklusu slika Ostani doma. Poput Harona ukrcava nas na put prema univerzalnoj točki koja ukida finu granicu između vanjskog i unutrašnjeg imaginarija vlastitog sebstva. Ozračje slika je komorno, uzvišeno, terezijanski ponizno postignuto uvriježenim informelističkim slikarskim rekvizitarijom koji je autor njegovao i prakticirao godinama, od mladenačkih dana, uz fine rukopisne modifikacije.

Njegova životna predanost informelu, stilu moderne koje je pokušavalo racionalizacijom i apstrahiranjem vidljivog, vanjskog svijeta prodrijeti u tajnu ljudske psihe, omogućava mu da u potpunosti izrazi svoj karakter u kojem se iza discipliniranog sustava racionaliziranih vrijednosti života krije ukroćena strast, ogromna energija i optimizam. Njegov novi slikarski prosede je destilat minulih ciklusa posebice u načinu građenja kompozicije slike pomoću monokromatiziranih slikarskih planova, adiranju akromatskih ploha odnosno odustajanje od boje. Novitet slikarskog izraza, koji unosi u recentni ciklus jest poigravanje s više vrsta perspektiva koje doprinose unikatnosti i modernitetu njegova opusa. Savršenom lakoćom Juričić se poigrava različitim vrstama perspektiva od asketski, jednostavno vertikalno romaničke, obrnuto gotičke za kojom su posezali i modernisti poput Henrija Matissa, tradicionalno geometrijske i koloristički modernističke ( u njegovom izražaju akromatski stiliziranoj).

Analogno poliperspektvnosti prostora, slikar stvara iluziju proizvoljnih ravnina prostora kojoj se pridružuju beskonačno daleki pravci u kojima se sijeku sve s njima paralelne ravnine slutećih predmeta i simbola interijera poput stolova, stolica, zidova i prozora pa sam prostor proširuje beskonačno dalekom ravninom. Ukidanjem klasične logike prostora Juričić se semantički, podsvjesno približava kvantnoj ideji prostora oslobođenog vremenskoprostornih granica gdje ikonom slike postaje sama kompozicija, a djelo poprima metafizički karakter. U tome leži njegov slikarski forte, modernitet, dinamizam i nadrealizam novog slikarskog ciklusa. Slike završava subverzivnom gestom, odnosno, interpolacijom osnovnih simbola interijera poput Stančićevih fotelja i Matissovog mobiliera uz tek ekspresionističko, brzopotezno konturiranje njihove forme i dinamiziranje prostora korištenjem njemu vrlo bliske tehnike grattage u kojoj se pomoću oštrog predmeta grebe površina slike.

Namazi boja iako djeluju lazurno, pomno su i strpljivo strukturirani, poput najfinijeg pigmentnog filigrana. Juričićeva slika Posljednja večera pravi je mali dragulj afirmativnog informela u kojem se naslućuje tradicionalno shvaćanje slike u potpunom neodricanju od forme i kompozicije, uz mogućnost impliciranja sadržaja na temelju osobnog iskustva i svjetonazora promatrača slike. Slika rezonira u jednom svečanom, nadrealnom tonu zahvaljujući korištenju neboja. Rasteri bijelih poteza kistom ili mrlja koje aludiraju na svjetlo dodatno pojačavaju taj dojam. Poruka je kriptirana, introvertna, a opet gerilski pokretljiva u levitirajućem postamentu mogućih ishoda. Dira u samu srž raspukline između psihičkog, etičkog i religijskog stanja svijesti, između starog i novog.

Juričić slika brzo i rasterećeno prenosi svoje emocije na platno što se očituje kroz njegov potez. Lakoćom majstora duhovno uporište uspostavlja kompozicijom, a bjeline svjetlosti su mu svjedok vlastite egzistencijalnosti, optimizma i nade. Pojedini motivi na slici poput mobilijara, voljenih pasa, boca ili ribe svjedoci su njegove suosjećajnosti i radosti prema životu i sebi. Iako nesvjesno transcendetira stvarnost, svejedno voli opipljivi život u kojem male stvari nude velika duhovna zadovoljstva. Ipak je on dijete Mediterana. Ovim jedinstvenim ciklusom Ostani doma Juričić je potvrdio svoj osjećaj za suvremeno, hrvatsko slikarstvo u kojem participira svojim pedesetogodišnjim neprekidnim radom kao slikar i edukator potvrđujući neiscrpnost svoje umjetničku apotezioznost koja nikada ne prestaje.